Inflacija prostora i protest sebi u bradu

Alice Munro – ŽIVOT DJEVOJAKA I ŽENA, OceanMore, Zagreb, 2016.

U malom mjestu nema potrebe za vertikalnim razvojem arhitekture; zašto se naguravati po neboderskim košnicama kad je dovoljno prostora da svatko ima svoju kuću, svoj vrt? A vreva nastaje kad se baći Tuni na klupici ispred dućana pridruži čiča Mata. Paradoksalno, ta prostorna neopterećenost parazitira na privatnosti: svi imaju svoj mir, tako te nitko nema mira. Jer kamo da se čovjek sakrije od tišine? Ta i zujanje muhe odzvanja do susjednog dvorišta. Vijesti i tračevi kruže kao boca brlje u snijegu; nagni i šalji dalje, ima još žednih i promrzlih. Radnja Života djevojaka i žena prvo se odvija u takvu okruženju, na Poljskoj cesti i farmi za uzgoj lisica, da bi se nakon kojeg poglavlja, skupa s djevojčicom Del Jordan i njezinom majkom, preselila u gradić Jubilee, u kojem se povremeno čak i nađe lice koje »viđaš na ulici, ali nikad ne doznaš ništa o njemu osim kako izgleda«. Kanadska nobelovka Alice Munro kroz Deline oči uvjerljivo secira ličnosti i međuljudske odnose tipične za malu sredinu, a nevezane za geografske i nacionalne koordinate.

Tu je pecanje sa stricem Bennyjem, neženjom koji živi i radi na farmi Delina oca, a koji, naravno, nije ničiji stric, kamoli Delin; tu je Delina majka koja je kao tinejdžerka, da bi se upisala u srednju školu, morala uteći od kuće i zaposliti se kao čistačica noćnih posuda u zamjenu za stan i hranu u jednoj gostionici (njezina obitelj školovanje je smatrala traćenjem vremena), a naposljetku ipak nije ostvarila želju da postane učiteljica; tu su Delin biološki stric Craig, koji joj kao pisar pripovijeda o povijesti gradića, a tu je i tandem njezinih bioloških teta Elspeth i Grace koje istovremeno poštuju i ismijavaju »muški rad«; gluha knjižničarka koja je uslijed dječje paralize ostala šepava na jednu nogu te je posao dobila jer ne bi mogla raditi ništa drugo, ujak koji se pojavljuje kao gost sa ženicom kojoj bi mogao biti otac, mlađi brat Owen na kojem Del isprobava svoje najnovije misli o Bogu… I tako dalje.

Budući da se veći dio radnje odvija u gradiću, a i da je riječ o ciklusu priča koji vrlo labavom fabulom podsjeća na roman, čitatelj bi se mogao prisjetiti knjige Winesburg, Ohio Sherwooda Andersona. S druge strane, vrijeme radnje (Drugi svjetski rat) te dob i spol glavnog lika, a i društvo koje ima u mlađem muškom rođaku, mogli bi uputiti i na Frankie (The Member of the Wedding) Carson McCullers. No ako McCullers baš i nije luda za smijehom, a Anderson se ponajvećma smijulji u sebi, Munro se znade s vremena na vrijeme zdravo zagrohotati. Njezina Del nije muškobanjasta vižljavica od akcije kao McCullersina Frankie, manje je nemirna i buntovna, više zainteresirana za kontempliranje o svijetu nego za šalabazanje njime. Sklonost dumanju i često vraćanje u prošlost Munro dodatno udaljavaju i od Andersona, što je vidljivo i iz krajnje šturosti dijalogâ; ako i govore, likovi kod Munro to najčešće rade tek da bi ilustrirali ispripovijedano. Da se Život djevojaka i žena pretvori u filmski scenarij, vjerojatno bi bilo teško izbjeći naratora iz offa.

Što se tiče gradske knjižnice, u njoj se »rijetko tko zatekao osim knjižničarke«, jer u Jubileeju čitanje se odrasloj osobi tolerira samo ako se radi o neudanoj ženi – za muškarce je to čista sramota. Kakve veze knjiga ima s praktičnim životom? U redu je malo se prenemagati s lektirom u školskoj dobi, ali kad počne odrasli život, pa neće ti, sine moj debeli, knjiga preštijati bašču; nasuprot takvu poretku Delina majka bavi se prodajom enciklopedijâ. Iako ni ona ni Del nisu neke žestoke buntovnice, obje nose specifičnu crtu krive nasađenosti, blage iščašenosti iz zgloba malograđanskog života. Tu nepotpunu uklopljenost majka je silom prilika sabila u inat, ustrajnost i skepsu prema okolini, a Del još ima priliku ostvariti ono što ova nije uspjela – prerasti Jubilee.

A da je na dobrom putu za to govore uglavnom sitnice poput susreta s truplom krave: »Onako mrtva pozivala je na oskvrnuće. Htjela sam je bosti, gaziti, piškiti po njoj, bilo što da je kaznim, da joj pokažem kako prezirem to što je mrtva.« Oko te krave izgledalo je, pak, kao »naranča ugurana u svilenu čarapu«. Premda u knjizi krava nije jedino biće koje napusti život – daleko od toga da jest – u Del se osvještavanje vlastite prolaznosti tek počinje kotrljati. Drugi svjetski rat vodi se daleko, preko oceana, pa i ne čudi to što mu mala Kanađanka ne posvećuje previše mislî; smrt bližnjih za nju nije mnogo više od fenomena koji obustavlja stvaranje novih sjećanja i ona je ne dočekuje uz melankoliju svojstvenu odraslima. No već joj je jasno da je »biti od krvi i mesa ponižavajuće«, a i da čovjek ponekad jednostavno mora odustati. Tako je svjesna uzaludnosti svojeg pokušaja da najboljoj prijateljici Naomi objasni razliku između ateizma i agnosticizma, nakon što joj Naomi podrugljivo nazove majku nevjernicom (zahvaljujući roditeljima Naomi iz kuće izlazi nafilana različitim poluistinama i zajedljivostima o onima koji odudaraju). Ipak, sama Del osjetit će potrebu za odlaskom u crkvu, unatoč tomu što od iste majke čuje da Bog nije izmislio čovjeka nego obrnuto.

Elegancija prijevoda Maje Šoljan vidi se i u tome što čitatelje pri tretmanu neknjiževnog govora pošteđuje nekog određenog hrvatskog narječja. (Kajkavština je super, ali ne mora svaki Whatcha doin’? biti Kaj delaš?) Tako je stric Benny podjednako i baća i barba i striček. Ako bi se htjelo cjepidlačiti, jedinu zamjerku a propos jezika moglo bi se uputiti lektorici koja kao da ne zna da i osobna imena imaju vokativ.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top